Dva filma nazvana Naza pričaju različite priče o ratu u Gazi

Dva filma, jedna kratica

Godine 2026. stigla su dva dokumentarca pod gotovo istim imenom. Oba uzimaju «Naza» iz svakodnevne hebrejske kratice IDF-a za נזק אגבי, נז״א (nezek agavi), popratnu štetu: slučajnu štetu civilima kad se pogađa vojni cilj. Taj rječnik nije priznanje nakane. Prema pravu oružanog sukoba napadač smije pogoditi zakonit vojni cilj i kad se očekuje neka civilna šteta, pod uvjetom da je napad usmjeren na cilj i da popratna šteta nije pretjerana u odnosu na očekivanu vojnu prednost; od zapovjednika se očekuje i da otkaže ili obustavi udar ako postane jasno da bi popratna šteta bila pretjerana. Procjena takve štete način je na koji snaga koja drži zakon nastoji zadržati udar unutar tih pravila. Venecijanski film riječ uzima kao ključ sustava masovnog ubijanja civila. Kasniji izraelski film istu riječ uzima kao polazište drukčijeg prikaza toga kako je vođen rat u Gazi. Čitatelji mogu pogledati oba i odlučiti kojem svjedočenju i kojem materijalu na zaslonu više vjeruju.

Prvi film, NAZA, napisali su i režirali izraelski novinari Yuval Abraham i Rachel Szor, prije su-režiseri oscarom nagrađenog No Other Land. Kasno je dodan u službeno natjecanje 83. Venecijanskog filmskog festivala, premijerno je prikazan 10. rujna 2026., a dva dana poslije dobio je Posebnu nagradu žirija. Festivalski i stručni napisi proizvodnju vežu uz Ujedinjeno Kraljevstvo; The New York Times javio je da ga je koproducirao The Guardian, a CNN je Jonathan Glazer imenovala izvršnim producentom. The New York Times i Breitbart opisali su film od 80 minuta; The Free Press, CNN, Fox News i The New York Times javili su o 25-minutnom pljesku stojećki na premijeri. Festivalski prijam nije sporan. Sporno je ono što tvrde anonimni govornici.

Drugi film, Naza: Prava priča, izašao je na mreži početkom listopada 2026. Objava koja je imenovala autore navela je potpukovnika pričuve Roi Danino, Hagai Gutman i Ariel Averbuch. The Jerusalem Post djelo je predstavio kao protufilm «usmjeren izravno na diskreditiranje tvrdnji» u venecijanskom dokumentarcu. To nije festivalski naslov. Napravljen je da susretne venecijanski film na istom terenu: riječ «Naza», izraelski vojni govor i optužba da je odabir ciljeva u Gazi postao dopuštenje za ubijanje civila.

Tko govori i kako se rabi kamera

Obje rasprave o venecijanskom filmu vraćaju se na isti vizualni raspored. The Financial Times opisao je Abraham noću na krovu u Tel Avivu, kako uzima svjedočenje od ljudi čija su lica u sjeni, s prozorima stanova u umetcima. The New York Times javio je o 24 osobe opisane kao izraelski obavještajni časnici i vojnici, neimenovane, s izmijenjenim licima i glasovima. Recenzenti i kadrovi pokazuju govornike kao tamne siluete. IDF je poslije rekao da ne može provjeriti tko su ti ljudi. The Jerusalem Post prenio je stav vojske: film se oslanja na neprovjerljiva anonimna svjedočenja i sadrži pravne netočnosti, a odluke o udaru i procjenu civilne štete donose obučeni vojni i pravni dužnosnici, ne algoritam. The New York Times citirao je vojsku koja prigovara «anonimnim svjedočenjima osoba čiji se identitet ne može provjeriti».

Prava priča mijenja popis svjedoka i ondje gdje stoji na sličnom retoričkom tlu. The Jerusalem Post uokvirio ju je kao izričito pobijanje. Promotivne objave rekle su da nudi izvještaj iz prve ruke namijenjen da «ispravi činjenice» o ratu protiv Hamasa. Filmovi stoga traže od gledatelja da vjeruje različitim vrstama izvora: neimenovanim ljudima čiji se činovi ne mogu provjeriti, nasuprot ljudima koje pobijanje prikazuje kao voljne govoriti kao zapovjednici i obavještajni časnici, još unutar sigurnosnih granica ratnog vremena. Nijedan oblik sam po sebi ne dokazuje politiku odabira ciljeva.

Što svaki film tvrdi i što pokazuje

Film Abrahama i Szor, kako ga sažimaju The Free Press, The New York Times, CNN i The Financial Times, tvrdi da smrti civila u Gazi nisu bile slučajan nusproizvod borbe protiv Hamasa, nego su ugrađene u odabir ciljeva. Prenosi se da ispitanici opisuju brojke «Naza», očekivane civilne smrti vezane uz cilj; uporabu nadzora i, u prikazu filma, umjetne inteligencije; te postupak u kojem je kuće i obitelji bilo lakše udariti nego teroriste na otvorenom. The New York Times javio je da je jedan govornik rekao da je Izrael svjesno izveo udare koji su ubili 20, 30 ili čak 300 civila i da je u jednom slučaju dano odobrenje za udar koji je mogao ubiti 500. To su tvrdnje izrečene pred kamerom od anonimnih govornika, ne nalazi suda. The Free Press zabilježio je da šok zbog same činjenice da je IDF prije udara procjenjivao civilne smrti sam po sebi te smrti ne pretvara u namjerno ubojstvo; računanje očekivane popratne štete jest ono što traže razlikovanje i proporcionalnost.

Linija IDF-a objavljena 1. listopada 2026. odgovorila je javno. Objave koje su tog dana kružile citirale su vojsku: film «prikazuje iskrivljenu, obmanjujuću i neiskrenu sliku procesa planiranja ciljeva i udara IDF-a» i uputile čitatelje na pun pisani odgovor. Ranije je The New York Times javio da je vojska, koja je rekla da je vidjela samo isječke, zanijekala da je planirala, odobrila ili provela udar u kojem se očekivala smrt 500 civila ili broja blizu toga, i rekla da je djelovala u skladu s međunarodnim pravom. Načelnik Glavnog stožera, general-poručnik Eyal Zamir, nazvao je film djelom «krvnih kleveta» i «namjernih iskrivljenja zbilje». Čitatelji to trebaju uzeti kao obranu ustanove, kao što anonimno svjedočenje trebaju uzeti kao neprovjereno dok se ne mogu usporediti imena, datumi i spisi udara.

Prava priča ne troši vrijeme prikazivanja na parničenje svakog venecijanskog citata. The Jerusalem Post predstavio ju je kao napor da se diskreditira venecijanska teza, a ne da se ona ponovno odigra. Stručnjak za rat u gradu John Spencer, raspravljajući isti spor o odabiru ciljeva, tvrdio je da je izračun koliko popratne štete pravo dopušta, pa pokušaj da se ostane unutar te granice, suprotnost politici istrebljenja, i da je Hamasova metoda borbe između civila zamišljena da te zakonite izračune pretvori u političko oružje. The New York Times javio je da su vojska i izraelski komentatori venecijanskom filmu također prigovorili što ne priznaje Hamasovu strategiju ugrađivanja terorista i infrastrukture među civile. Slike i otvoreni intervjui također mogu biti selektivni. Širi spor o pomoći i gladi je osporen; popratna bilješka na ovom mjestu stavlja Hamas i humanitarnu pomoć nasuprot zaplijenjenom materijalu, a druga izlaže tvrdnju o gladi.

Moralne kategorije nisu zamjenjive. Jedan film pita je li sustav odabira ciljeva demokratske vojske postao stroj za ubijanje civila. Drugi pita može li se bez civilne štete ratovati protiv terorističke organizacije koja je 7. listopada 2023. masakrirala Izraelce, odvela taoce u gust grad i ugradila se među neborce. Hamas nije država prema pravu oružanog sukoba onako kako je to Izrael. Međunarodno pravo i dalje veže napadača na razlikovanje i proporcionalnost. Upravo zato «Naza» postoji kao stožerni žargon i zato su ga oba filma zgrabila. Popratna šteta u udaru na vojni cilj nije isto djelo kao namjerno ubojstvo civila 7. listopada.

Prijam i gdje se svaki može gledati

Službena izraelska reakcija na venecijanski film bila je oštra. Ministar kulture Miki Zohar rekao je da će djelovati da oduzme državljanstvo redateljima i govorio o izdaji države, prema The New York Timesu i The Jerusalem Postu. CNN je javio da je premijer Benjamin Netanyahu prijetio oduzimanjem državljanstva redateljima. Breitbart ga je citirao o pojavi filma u Veneciji: «Borimo se protiv globalnog antisemitskog poticanja» i «Kad to dolazi iz naše sredine, jednostavno je nepodnošljivo». Prosvjednici krajnje desnice okupili su se pred kućom Szorinih roditelja. Festivalski kritičari, uključujući u The Financial Timesu, film su uzeli kao bitnu optužnicu. To su političke i estetske ocjene, ne presuda o svakom udaru.

Prava priča predstavljena je, redom, i kao kopija i kao pobijanje. The Jerusalem Post nazvao ju je protufilmom. Računi usklađeni s Izraelom promicali su besplatnu projekciju i rabili izraz «ispraviti činjenice». Dijeljenje vlade ili veleposlanstva nije neovisna provjera; to je država, ili njezini prijatelji, koja bira pripovijest.

Venecijanski NAZA je naslov za kino i festival. The New York Times zabilježio je festivalsku premijeru u SAD-u 26. rujna 2026.; CNN ga je uvrstio među najviše raspravljane dokumentarce sezone. To nije besplatna projekcija na ovom mjestu. Prava priča je film koji ovo mjesto nosi. Srodna objašnjenja o vraćanju talaca i o optužbi za genocid stoje uz njega za čitatelje koji žele dokumente, a ne pljesak. Gledajte oba. Provjerite tko je imenovan. Provjerite što je vojska objavila. Zatim sudite slike, ne naslov.