Gdje prestaje kritika Izraela, a počinje antisemitizam

Radna crta, ne brnjica

Demokratska rasprava o Izraelu sama po sebi nije antisemitizam. Izraelske novine, sudovi i časnici svaki tjedan raspravljaju o naseljima, razmjernosti i vođenju rata. Samostalan izraelski rad poput filma postoji zato što su te rasprave stvarne. Korisno pitanje za skeptičnog čitatelja uže je: kada govor ili kampanja prestaje tretirati Izrael kao državu koja može pogriješiti i počinje tretirati Židove kao narod kojeg se smije izbjegavati, kriviti ili mu uskratiti prava koja drugi narodi zadržavaju.

Ta je crta sporna. Nije izmišljena. Definicije, pravila bojkota, slučajevi na kampusu i parlamentarna glasovanja ostavljaju papirnati trag.

Što tekst IHRA-e zapravo kaže

U svibnju 2016. Međunarodni savez za sjećanje na holokaust (International Holocaust Remembrance Alliance, IHRA) usvojio je pravno neobvezujuću radnu definiciju: „Antisemitizam je određena predodžba o Židovima koja se može izraziti kao mržnja prema Židovima.“ Isti dokument, u rečenici koju kritičari često izostavljaju, kaže da se „kritika Izraela slična onoj koja se upućuje bilo kojoj drugoj zemlji ne može smatrati antisemitskom.“ Ilustrativni primjeri koji slijede govore o kontekstu, a ne o zabrani govora o Gazi, okupaciji ili Netanyahuu. Oni, među ostalim, označavaju uskraćivanje Židovima prava na samoodređenje dok se drugi narodi ostavljaju netaknutima, primjenu mjerila koja se ne traže od drugih demokracija, uporabu klasičnih antisemitskih slika za opis Izraela, usporedbu izraelske politike s nacistima i kolektivno držanje Židova odgovornima za izraelsku državu.

Anti-Defamation League, koja podržava IHRA-u kao smjernicu i obuku, a ne kao novo kazneno djelo govora, napominje da dio primjera vezanih uz Izrael ostaje zaštićen izraz prema Prvom amandmanu Ustava SAD-a. Vrijednost teksta, u tom čitanju, dijagnostička je: objašnjava zašto su određeni tropi antisemitski čak i kad dolaze odjeveni kao razgovor o vanjskoj politici. Ne pretvara svaki oštar komentar u mržnju.

1. lipnja 2017. Europski parlament odobrio je rezoluciju kojom podržava definiciju IHRA-e i poziva države članice da je same usvoje, da zaštite židovske zajednice od zločina mržnje i govora mržnje te da podrže policijske istrage antisemitskih napada. Njemačka je definiciju usvojila kasnije te godine. Godine 2019. Bundestag vratio se istoj razlici kad je osudio izjave „koje su formulirane kao navodna kritika politika Države Izrael, a zapravo su izraz mržnje prema židovskom narodu.“

Rasprava oko definicije

Protivljenje je ozbiljno i treba ga izreći njegovim vlastitim riječima. Institute for Strategic Dialogue bilježi da su aktivisti za slobodu govora tvrdili da IHRA guši izražavanje tako što dio kritike cionizma i Izraela tretira kao antisemitizam. Suparnički tekstovi, uključujući Jeruzalemsku deklaraciju o antisemitizmu i dokument Nexus, pokušavaju povući crtu uže. American Jewish Committee napominje da nijedna vlada nije podržala te alternative i da Jeruzalemska deklaracija brani primjenu dvostrukog mjerila prema Izraelu te brani kampanju bojkota, povlačenja ulaganja i sankcija čiji je osnivač rekao da želi razmontirati židovsku državu. Institute for Strategic Dialogue, opisujući Jeruzalemsku deklaraciju njezinim vlastitim riječima, kaže da su njezini autori posebno zabrinuti zaštititi zagovaranje prava i samoodređenja Arapa iz Gaze te iz Judeje i Samarije, da podršku dvonacionalnoj državi pune građanske jednakosti tretira kao neantisemitsku iako bi to okončalo Izrael kao židovsku državu, i da BDS tretira kao kampanju bojkota i sankcija, a ne kao antisemitizam sam po sebi.

To je tvrdnja o slobodi govora, a ne nalaz da je antisemitizam rijedak. Treba je vagati prema vlastitoj iznimci IHRA-e za običnu kritiku zemlje i prema slučajevima u kojima se „kritika“ primjenjuje samo na Židove.

Institute for Strategic Dialogue zabilježio je veliko područje preklapanja koje vika prikriva: obje strane slažu se da se izraelska politika može kritizirati, i obje se slažu da kritika može biti antisemitska po obliku ili motivu. Borba je o dvostrukim mjerilima, nijekanju židovskog samoodređenja i analogijama s nacistima ili aparthejdom. To nisu semantičke sitnice. One odlučuju je li židovski student građanin sa stavom ili zamjena za vladu.

Kad bojkoti pogađaju Židove, a ne politiku

Pokret bojkota, povlačenja ulaganja i sankcija predstavlja se kao kampanja protiv izraelske države, po uzoru na izolaciju Južne Afrike u apartheidu, a ne kao kampanja protiv Židova. CAMERA je zabilježila inzistiranje Palestinskog nacionalnog odbora BDS-a da se protivi „svim oblicima rasizma, uključujući antižidovski rasizam“, i njegovu pritužbu da protivnici brkaju pritisak na Izrael s antižidovskim rasizmom. Taj samoopis treba zabilježiti. Treba zabilježiti i pisana pravila.

Palestinska kampanja za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI), pokrenuta 2004. kao utemeljiteljski krak BDS-a, pozvala je međunarodnu zajednicu da bojkotira izraelske akademske i kulturne institucije zato što su te institucije suučesnice u sustavu ugnjetavanja. NGO Monitor citira PACBI koji potiče publiku da bojkotira izraelske umjetnike poput Izraelskog baleta i Izraelske filharmonije, koje PACBI optužuje da su „partner zajedno s državom u planiranju, provedbi i bijeljenju ratnih zločina i kršenja međunarodnog prava.“ InfluenceWatch bilježi tvrdnju PACBI-ja da je „golema većina“ izraelskih i proizraelskih akademika suučesnička, bilo braneći državu, bilo nedovoljno je osuđujući. To nije sankcija na zakon. To je test odanosti glazbenicima i sveučilištima.

Na američkim kampusima ista logika dopire do Židova u dijaspori. Pregled ADL-a aktivnosti na kampusima 2020–2021 utvrdio je da su službene smjernice BDS-a za kulturni bojkot, koje pozivaju na izbjegavanje „aktivnosti koje uključuju Izrael, njegove lobističke skupine i suučesničke institucije“, imale „pretjerano velik učinak na židovsku zajednicu“, jer pro-BDS skupine često tretiraju obične američke židovske organizacije kao „lobističke skupine“ ili „suučesničke institucije“. Pravila protiv normalizacije, koja događaje s Izraelcima i Arapima iz Gaze ili iz Judeje i Samarije tretiraju kao nelegitimne ako impliciraju „paritet“, imaju isti učinak. Tako bojkot politike postaje zajednički bojkot.

Pojedinačni slučajevi pokazuju isti pomak od vlade prema osobi. U rujnu 2018. profesor Sveučilišta Michigan John Cheney-Lippold povukao je obećanu preporuku kad je saznao da student traži program u Izraelu; sveučilište ga je disciplinski kaznilo, rekavši da je njegovo „ponašanje palo daleko ispod očekivanja sveučilišta i koledža o tome kako … nastavnici komuniciraju sa studentima i kako se prema njima odnose.“ Neovisna istraga o Nacionalnom savezu studenata Ujedinjene Kraljevine, koju sažima Institute for Strategic Dialogue, utvrdila je propuste u sprječavanju antisemitskog uznemiravanja koje je koristilo trope krvne klevete i Rothschilda i držalo židovske studente odgovornima za izraelsku državu. To su primjeri IHRA-e u običnoj odjeći: kolektivna krivnja, zavjera i test koji se ne traži od drugih etničkih skupina.

Parlamenti, naljepnice i odgovor BDS-a

17. svibnja 2019. Bundestag je, na prijedlog CDU/CSU, SPD-a, FDP-a i Saveza 90/Zelenih, usvojio rezoluciju da se odupre pokretu BDS i suzbija antisemitizam. Foundation for Defense of Democracies napominje da je glasovanje bilo političko, a ne kazneni zakon. Prijedlog citira IHRA-u, ponavlja cilj dviju država, a zatim iznosi povijesnu opasku koju njemački zakonodavci imaju pravo iznijeti. CAMERA citira usvojeni tekst: „obrazac argumentacije i metode pokreta BDS jesu antisemitski“, a pozivi BDS-a na bojkot izraelskih umjetnika i naljepnice „Ne kupuj“ na izraelskoj robi „podsjećaju na najstrašniju fazu njemačke povijesti.“ Engleski prikaz iste rezolucije u Jewish Virtual Library kaže da te naljepnice „neizbježno bude uspomene na nacistički … parole ‘Kauf nicht bei Juden!’ (Ne kupuj od Židova).“ Bundestag je odlučio ne financirati organizacije koje dovode u pitanje pravo Izraela na postojanje ili koje aktivno podržavaju BDS, i zamolio druga javna tijela da slijede.

BDS i neki njemački kritičari odgovorili su da rezolucija hladi političko izražavanje. CAMERA citira Palestinski nacionalni odbor BDS-a koji odbacuje „antižidovski rasizam“ i inzistira da cilja režim, a ne narod. Jürgen Trittin, zeleni zakonodavac koji se protivio prijedlogu, tvrdio je da postoji „klima zastrašivanja prema kritičarima izraelske okupacijske politike“ i da bi izjednačavanje BDS-a s antisemitizmom oklevetalo nenasilne kampanjiste. Čitatelji mogu držati obje misli: bojkoti država poznat su alat, a bojkot čiji pisani kriteriji označavaju izraelske zborove i orkestre kao suučesničke i čija praksa na kampusu tretira židovski studentski život kao suučesništvo više nije samo o kabinetima i granicama.

Ista razlika vrijedi za najteže optužbe rata u Gazi, uključujući optužbu za genocid. Dokazi, pravo i vojna praksa mogu se raspravljati, kao što film pokušava s imenovanim časnicima, a ne s korom. Ono što se ne može prokrijumčariti kao „kritika“ stariji je potez: Židovi, kao Židovi, moraju odgovarati za državu, izgubiti kulturni položaj ili dokazati nedužnost kakvu se ne traži ni od jedne druge dijaspore. IHRA ne završava taj spor. Imenuje ga.

Povezano čitanje: što je BDS, riječima samih osnivača.